Od ilirskog jezika osim imena nije preživjelo skoro ništa. U ranom dvadesetom stoljeću, smatralo se da je ilirski jezik glavni temelj indoevropskog, iz kojeg su se kasnije razvile ostale porodice evropskih jezika. Danas su takve i slične teorije skoro u potpunosti napuštene.
Grci su imali posebnu riječ za govorenje ilirskim jezikom – illurizien, te su ga priznavali kao različitim od grčkog. Osim toga, grčka tradicija je priznavala Ilire kao narod (ethnos), što se može vidjeti kod Strabona u njegovoj „Geografiji“, koji su se razlikovali od Makedonaca, Tračana, kao i od samih Grka. Antički pisci ne govore gotovo ništa o ilirskom jeziku, mada su ga narodi koji su pričali njime, sigurno nastavili koristiti i u kasnijem rimskom periodu. Najbolji primjer daje sveti Jeronim, rođen u gradu Stridonu sa prostora Ilirika, koji piše u IV. stoljeću n. e. da narodi koji žive na ovom prostoru i dalje govore ilirskim jezikom.
Najznačajniji doprinos izučavanju ove problematike je dao Radoslav Katičić, koji je odredio dvije „onomastičke provincije“ među Ilirima. Te dvije oblasti su određene gotovo isključivo rasprostranjenošću personalnih imena. Južna provincija obuhvaća antičku Illyris u srednjoj i južnoj Albaniji, središte ilirskog kraljevstva oko Skadarskog jezera i jadransku obalu sa zaleđem do i iza dolne Neretve. Srednja dalmatinsko – panonska provincija leži dalje prema sjeveru i dosta je veća po površini. Na sjeverozapadu se prostire venetska provincija obuhvatajući Liburne, istarski poluotok i predio Ljubljane u Sloveniji iza Julijskih Alpa.
Među južnim „pravim“ Ilirima javljaju se imena: Epikad, Temus (žensko ime), Gencije, Pines (ili Pinnius), Monounije, Grabaei, Verzo i Zanatis. Srednja dalmatinsko – panonska provincija pokazuje veću raznolikost imena, od kojih ona karakteristična za to područje su: Andes (m.) / Andia (ž), Baezus/Baezo, Bubant – Iettus, Paio, Panes, Panto (m) / Pantia (ž), Pinsus, Plares, Sinus, Stataria, Stennas, Suttis i Vendo. Provincija koju određeuju ta imena obuhvaća jadransku obalu između rijeka Titus (Krka) i Hippius (Cetina), zapadnu, srednju i južnu Bosnu, dolinu srednje i gornje Une i ličku ravnicu. Na istoku također obuhvaća predio Novog Pazara (Sandžak) i zapadnu Srbiju.
Imena mjesta u ilirskim krajevima malo doprinose poznavanju ilirskog jezika. Sufiks – ona, na primjer: Aenona (Nin), Blandona (južna Liburnija), Emona (Ljubljana), Narona (Vid kod Metkovića), Scardona (Skradin kod Šibenika), Salona, samo označavaju da su ilirska imena slijedila osnovnu indoevropsku konfiguraciju. Mnogo se također raspravljalo o uticaju keltskog jezika na ilirsku nomenklaturu, ali su pripisivanja pojedinih imena i dalje daleko od sigurnog. Među Japodima imena Iaritus, Matera, Nonntio i Sinus pripisuju se keltskom uticaju, kao i Sarnus, Sinus te Vepus među Delmatima. Imena koja sadrže element –dunum, kao na primjer Noviodunum na Savi, Carrodunum na Dravi i Singidunum na Dunavu, predstavljaju dokaz za keltsko prodiranje.
Jedno od težih pitanja je kako se ilirski jezik uklapa u indoevropsku porodicu, koja se dijeli na zapadnu (germanski, venetski, ilirski, keltski, italski i grčki) i istočnu (slavenski, baltički, albanski, trački, frigijski, armenski, iranski, indijski) grupu. Razlika se utvrđuje prema konsonantu „s“ u ovoj grupi i „ch“, „h“, ili „k“ u drugoj, a obje se prepoznaju po riječima za broj 100 i to: centum na latinskom i satem na staroiranskom. Tvrdnja pojedinih naučnika da ilirski jezik pripada satem grupi je ključna za dokazivanje da današnji albanski jezik direktno potiče od ilirskog.
(Tekst urađen prema poglavlju „Ilirski jezik“ iz djela John Wilkes – Iliri.)
