Ove sedmice iz štampe je u Mostaru izašla dugoočekiva monografija Rimske pomoćne kohorte na Humcu / Roman auxiliary cohors in Humac. U pitanju je dvojezično izdanja autora Almira Marića, docenta na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta Džemal Bjedić iz Mostara. Izdavač ove vrijedne publikacije jeste Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke koje je na ovaj način podržalo promociju nastarijeg nasljeđa naše zemlje. Zahvaljući činjenici da je riječ o dvojezičnom izdanju knjiga će biti sigurno zanimljiva i stručnoj publici van naše jezičke regije. U knjizi je autor kroz metodološku misao moderne historijeske nauke sagledao najvažnije aspekte boravka rimskih pomoćnih jedinica na Humcu – najstarijem rimskom logoru u BiH. Posebno treba podvući da je u knjizi dat detaljan pregled epigrafskih izvora koji su izuzetno važni za izučavanje ove teme. Dr.sc. Marić je jedan od najperspektivinijih mladih naučnika u Bosni i Hercegovini i ovo je njegova prva autorska monografija. Ujedno to je i prva monografija objavljena u Bosni i Hercegovini koja se bavi ostacima rimskih pomoćnih jedinica. Recenzenti ove publikacije su prof.dr.sc. Adnan Busladžić ( Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu / Zemaljski muzej BiH) i doc.dr.sc Amra Šačić Beća ( Filozofski fakultet u Sarajevu). Svom dugogodišnjem saradniku i prijatelju Udruženje BATHINVS čestetita na objavljivanju ove vrijedne monografije. U nastavku donosimo tekst recenzije autorice doc. dr.sc. Amre Šačić Beća s ciljem da se čitateljska publika upozna sa sadržajem monografije Rimske pomoćne kohorte na Humcu / Roman auxiliary cohors in Humac
Recenzija rukopisa monografskog naučnog djela „Rimske pomoćne kohorte na Humcu“, autor knjige : Almir Marić
Rimska vojska je, zasigurno, jedan od fenomena rimske civilizacije. Ona je jedan od osnovnih stubova Rima i stoga izučavanje rimskih vojnih jedinica smatra se jednom od značajnih tema u okvirima antičke historije i arheologije. Nažalost, u bosanskohercegovačkoj nauci do sada nije objavljena niti jedna sinteza koja bi u svom tematskom okviru obrađivala problematiku rimske vojske na tlu današnje BiH. Imajući to u vidu, vrijednost ovog rukopisa je veća, jer je u pitanju djelo koje prvi put općenito (ne samo u kontekstu bosanskohercegovačkog naučnog diskursa) obrađuje problem jedne vrste rimskih vojnih jedinica. Autor se prilikom odabira teme ograničio geografski, hronološki i tematski. Za svoja istraživanja odabrao je augzilijarne kohorte koje su bile stacionirane u vojnom logoru na Humcu u periodu principata. Čitatelji koji prate rad dr.sc. Almira Marića već su imali priliku da se kroz njegove članke u referentnim naučnim publikacijama upoznaju sa njegovim istraživanjima o Cohors III Alpinorum equitata, Cohors I Lucensium equitata, Cohors I Bracaraugustanorum equitata i Cohors I Belgarum equitata. Marić je u ovoj monografiji, kao što i sam kaže u predgovoru, proširio spomenute radove novim spoznajama nastalim kao rezultat dodatnih istraživanja i pod utjecajem nove naučne literature koja je u međuvremenu objavljena. Svakako, pored gore navedenih tema u ovoj knjizi autor iznosi i rezultate svojih istraživanja o problemima o kojima ranije nikada nije pisao.
Ukoliko se izuzme predgovor i indeks imena, knjiga ima devet tematskih cjelina čiji je tekst utemeljen na metodologiji savremene naučne misli iz oblasti antičke historiografije. Shodno tome, najprije je naveden historijat istraživanja gdje su u osnovim crtama izdvojene i analizirane četiri faze arheoloških istraživanja, te precizirane publikacije u kojima su objavljeni rezultati tih istraživanja, a koja se odnose na pomoćne kohorte stacionirane u logoru na Humcu. Iščitavajući ovo poglavlje jasno se može uočiti da je autor dugi niz godina krajnje ozbiljno i sistematično pristupao izučavanju rezultata istraživanja svojih prethodnika što svakako u velikoj mjeri doprinosi kvaliteti ove knjige. Treba istaći da se autor u ovom poglavlju ne osvrće kritički na radove autora poput Patscha, Bojanovskog, Atanacković – Salčić, Holdera, Spaula, Dodiga i drugih, već ih samo hronološki navodi. Opravdan kritički pristup kroz analizu može se prepoznati u poglavljima koja se konkretno odnose na pojedine kohorte koje su bile stacionirane u logoru na Humcu.
Poglavlje Logor na Humcu – nastanak, razvoj i napuštanje sadrži odgovore na pitanja u vezi sa nastankom i kulturno – historijskim razvojem augzilijarnog logora na Humcu kod Ljubuškog. Prateći genezu arheoloških, epigrafskih i historijskih istraživanja stiče se dojam da se autor priklanja mišljenjima svojih savremenika, pritom se svakako velikim respektom odnosi prema rezultatima do kojih su došli doajeni poput Alföldija, Baslera i Bojanovskog. Tekst u ovom poglavlju nije preopterećen detaljima tako da se čitatelj na jednostavan način može upoznati sa tezama o nastanku, imenu i izgledu logora, te o kohortama koje su tu bile stacionirane. Ono što posebno vrijedi istaći jeste da je autor kao mogući razlog nestanka logora prepoznao reorganizaciju vojske koju je proveo car Galijen, a koja je podrazumijevala stvaranje potpuno novih vojnih jedinica. U sastav tih jedinica (equites Dalmatae) možda su ulazili i pripadnici pomoćnih kohorti ranije smještenih u logoru na Humcu. Ova teza je nešto sasvim novo u našoj historiografiji i svakako može biti pokazatelj u kom smjeru trebaju ići daljnja istraživanja kada je riječ o problemu nestanka spomenutog vojnog logora.
Prva kohorta o kojoj autor piše u ovoj knjizi jeste cohors III Alpinorum equitata čiji su pripadnici regrutovani sa područja između Galije i Alpa. Riječ je o dopunjenom tekstu koji je autor objavio u Glasniku Zemaljskog muzeja (2017). U prvom dijelu teksta ovog poglavlja navedena su teze stručnjaka o tome kada je cohors III Alpinorum equitata došla na prostor rimske provincije Dalmacije, te kada je napustila tu provinciju. Vodeći se epigrafskim dokazima Marić s pravom zaključuje da je ova kohrta prostor Dalmacije napustila tek u trećem stoljeću, a ne u drugom kako se ranije smatralo u široj naučnoj zajednici. Važno je podvući da je u ovom poglavlju do izražaja došla metoda unutarnje kritike izvora jer autor zahvaljući novim epigrafskim dokazima (novotkrivena vojna diploma) zaključuje da je cohors III Alpinorum equitata već u I stoljeću nove ere napustila logor na Humcu, te da je u periodu Nervine vladavine već tu bila stacionirana cohors I Belgarum equitata. Značajan tematski prostor zauzima prosopografska analiza epigrafskih natpisa vojnika cohors III Alpinorum. Tako zahvaljujući tekstu uklesanom mahom na nadgrobnim spomenicima možemo saznati etničko porijeklo vojnika, koju dužnost u okviru jedinice obnaša, kada je dobio rimsko građanstvo, ko su njegovi nasljednici itd. Pohvalno je što autor navodi cijeli tekst natpisa, a ne da samo u fusnoti citira njegovu odrednicu iz korpusa epigrafskih spomenika. Čitatelj iz ovog poglavlja može saznati pregršt zanimljivosti o rimskoj vojsci poput činjenice da su vojnici imali svoje robove (objašnjeno je kako su dolazili do njih, ko su obično bili ti robovi i slično).
Budući da je riječ o prospografskom istraživanju, u ovom poglavlju je s pravom pažnja posvećena onomastici, te reviziji ranijih čitanja.
Poglavlje o Hispanskim kohortama u kompoziciji teksta se razlikuje u odnosu na prethodno. Pišući o cohors I Lucensium equitata i cohors I Bracaraugustanorum equitata autor se najprije detaljno osvrće na teritorij sa kojeg su regrutovani vojnici za ove kohorte. Riječ je o kohortama iz sjeverozapadnog dijela Pirinejskog poluotoka, a hispanske kohorte smještene u logoru na Humcu imenovane su prema juridičkim konventima sa čijeg su područja augzilijari vodili porijeklo. Radi bolje preglednosti teksta autor odvojeno piše o dvjema hispanskim kohortama koje su bile stacionirane u logoru na Humcu. Iako bi se dalo očekivati, ovdje se samo u tragovima može naslutiti korištenje komparativne metode. Najprije je urađen hronološki pregled boravka na logoru na Humcu cohors I Lucensium equitata, te izvršena detaljna prospografska analiza natpisa koji su iza sebe ostavili pripadnici ove kohorte. Druga tematska cjelina u ovom poglavlju je posvećena cohors I Bracaraugustanorum equitata. Za razliku od nekih ranijih izdanja ovdje je jasno podvučeno da treba razlikovati nazive augzilijarnih jedinica cohors Bracarum i cohors Bracaraugustanorum koji se javljaju u izvornoj građi. Svoj rad o ovoj kohorti autor bazira na analizi pet epigrafskih spomenika na kojima se spominje ova kohorta, a koji su pronađeni u ljubuškom kraju. Za svaki od tih natpisa urađena je detaljna prospografska analiza utemeljena na onomastici.
Sljedeće poglavlje je posvećeno cohors I Belgarum equitata. Može se reći da je ovo najiscrpnije poglavlje u knjizi gdje je autorov talenat za savremenu antičku historiografiju u potpunosti došao do izražaja. O ovoj temi autor je pisao 2016. godine u godišnjak CBI ANU BIH (45). Čitatelj u tekstu najprije može uočiti argumentovano objašnjenje zašto stacioniranje ove kohorte na Humcu treba datirati u drugo stoljeće, a ne u prvo kako impliciraju određene studije. Potom su navedene informacije o imenu i nastanku kohorte. Odlazak ove kohorte, kao i ranije nestanak logora na Humcu, Marić s pravom povezuje sa vladavinom cara Galijena. Prosopografsku analizu, zasnovanu na interpretaciji natpisa pripadnika ove kohrte uklasanim na epigrafskim spomenicima, autor je podijelio u dva tematska okvira. Najprije su detaljno analizirani spomenici oficira (centuriona, dekutriona i signifera). Od primjera koje vrijedi istaći na prvom mjestu jeste natpis dekurona Flavija Aurelijana koji za sebe na spomeniku kaže da potječe iz Panonije. Njegova supruga Julija se u dosadašnjoj literaturi obično navodila kao primjer udaje domaćih (u ovom slučaju delmatskih) djevojaka za rimske vojnike. Međutim, vodeći se rezultatim savremenih epigrafskih i arheloških istraživanja koja su provođena na prostoru nekadašnjih rimskih provincija van Balkana, Marić je sasvim argumentovano odbacio tu tezu i zaključio da je spomenuta Julija porijeklom iz Panonije kao i njen muž. U skladu sa principima moderne nauke u ovom poglavlju su obrađene teme iz svakodnevnog života poput pitanja zabrane braka rimskim vojnicima, pitanja porijekla, uloge pojedinca u vojnoj jedinici itd. Druga tematska cjelina u okviru ovog poglavlja je posvećena „običnim“ vojnicima. Posebno su zanimljivi natpisi vojnika koji su potjecali iz autohtonih zajednica poput Delmata i Deremista. U ovom poglavlju o cohors I Belgarum equitata navedeno je dosta zaista zanimljivih podataka poput učešća augzilijara ove kohorte u gradnji hrama bogu Liberu 173. godine. Pišući o materijalnim ostacima koji se odnose na religiju, Marić posebnu pažnju posvećuje mogućnosti postojanja Mitreja u Ravlića pećini. Autor se tako svrstao na stranu onih naučnika koji
smatraju da je votivni spomenik pronađen kod izvora rijeke Tihaljine posvećen bogu Mitri i da je rekonstrukcija teksta iz 19. stoljeća tačna. Specifikum tog spomenika je taj što je dedikant osoba koja ima ilirski cognomen Pines. Također, ukoliko je riječ o Mitrinom spomeniku, onda je definitivo to najstariji epigrafski spomenik posvećen tom božanstvu koji je do sada pronađen na teritoriju BiH. Autor daje solidnu argumentaciju da bi ovaj spomenik trebalo datirati u period vladavine nekog od posljednjih Antonina ili nekog od prvih vladara iz dinastije Severa. Treba podvući da bi bilo opravdano da buduća autorova istraživanja idu u pravcu kritičke analize ovog važnog naučnog pitanja. Na kraju poglavlja navedeni su podaci o najnovijim istraživanjima krovne opeke na lokalitetu Gračine. Pečati koji su uklesani na toj opeci ukazuju na građevinsku djelatnost augzilijara iz cohors I Belgarum equitata. Ovo poglavlje je završeno tabelarnim prikazom epigrafskih spomenika na kojima se spominje Prva kohorta Belgâ.
Posljednja kohorta o kojoj čitatelji mogu saznati nešto više u ovoj knjizi jeste cohors VIII Voluntariorum civium Romanorum. To je kohorta o kojoj autor ranije nije pisao pa stoga ovo poglavlje predstavlja finalizaciju njegovih istraživanja u kontekstu pomoćnih jednica koje su bile stacionirane na Humcu. Prateći svoj ustaljeni obrazac, Marić najprije nastoji datirati kada je ova kohorta bila stacionirana u ljubuškom kraju, te objašnjava svrhu njenog boravka u logoru na Humcu. Iz priloženog teksta se saznaje da su do sada otkrivena svega dva epigrafska spomenika na kojima se spominju imena vojnika i oficira ove kohorte. Kroz analizu onomastike spomenika pronađenog u Vitini (CIL III 8490; CIL III 06365) autor podvlači da je centurion Artanus Marcellus osoba domaćeg porijekla jer se nomen gentile Artanus treba ubrojati u južnodalmatinski korpus imena. Ova onomastička analiza je važna jer potvrđuje prisustvo autohtonog stanovništva u ovoj kohorti. Drugi natpis koji je u ovom poglavlju analiziran jeste natpis pronađen na lokalitetu Dračevica na kom su uklesana imena centuriona ove kohorte (CIL III, 13875). Prilikom prospografske analize naglašeno je da se specifikum ovog nadgrobnog spomenika ogleda u činjenici da se na njemu ne navode saborci iz jedinice već samo članovi porodice pokojnika. Zahvaljući tome što je na spomeniku navedena i supruga pokojnog vojnika, za terminus post quem je uzeta 197. godina odnosno period nakon kojeg su vojnici mogli zakonski da se žene. Pohvalno je što se autor u ovom poglavlju detaljno bavio onomastičkom analizom na osnovu koje je došao do ispravnih zaključaka o porijeklu vojnika iz cohors VIII Voluntariorum civium Romanorum.
U zaključku koji slijedi nakon poglavlja posvećenih kohortama stacioniranim na logoru na Humcu autor znalački, u osnovnim crtama, prezentira rezultate svojih istraživanja. Treba podvući da se u zaključku primijeti upotreba kritičkog aparata, što možda u nekim ranijim tetamtskim cjelinama nedostaje. Pregledno, koncizno i analitički u zaključku su izdvojene najvažnije činjenice koje se odnose na problematiku o kojoj se u knjizi govori.
Katalog epigrafskih spomenika koji slijedi nakon zaključka dodatno daje na vrijednosti ovoj knjizi. Budući da je o ovoj temi nemoguće pisati na osnovu literarnih vrela epigrafski spomenici su najvažniji izvor informacija, pa je stoga taj dio ove knjige istinski dragocjen. Iako autor po svojoj vokaciji nije epigrafičar, katalog je urađen dosta dobro. Sadrži sve osnovne komponente koje bi jedan katalog u formi dodatka knjizi trebao da ima. Posebno je važno što su u katalogu navedeni korpusi epigrafske građe, numeričke oznake unutar digitalne baze podataka Epigraphische Database Heidelberg (project: Gottfried-Wilhelm-Leibniz-Preis (DFG) by Prof. Géza Alföldy) i popis bibliografskih jedinica u kojima je natpis
objavljen. Tekstovi su navedeni u izvornom obliku, bez prevoda. Međutim, to nije minus ovog kataloga jer nije riječ o knjizi iz oblasti epigrafije. S druge strane, uvrštavanje kataloga epigrafskih spomenika na kraju knjige je pokazatelj da je riječ o istraživaču koji prati tendencije u modernoj nauci gdje se teži da se kroz rad jednog naučnika omogući nadogradnja u istraživanju drugih naučnika u kontekstu iste ili slične tematike. Vrijednost ovog kataloga je u tome što su na jednom mjestu navedeni svi do sada pronađeni natpisi koji se odnose na rimske pomoćne jednice koje s bile stacionirane u jednom od najznačajnijih vojnih logora u jugoistočnoj Europi.
Iz popisa bibliografskih jedinica također se može vidjeti ozbiljnost kojom je autor pristupio prilikom realizacije ovog višegodišnjeg projekta. Korišteno je više od sto bibliografskih jedinica. Treba napomenuti da se iz tog popisa može zaključiti da je autor pomno pratio istraživanja svojih savremenika, jer pored objavljenih djela u ovoj knjizi u značajnoj mjeri su korišteni rezultati istraživanja iz doktorskih disertacija koje još uvijek nisu u formi monografije objavljene.
Za kraj treba istaći da je ovo jedno od ozbiljnijih djela iz oblasti antičke historije koje je objavljeno u posljednjih dvadeset godina u okviru izdavačke djelatnosti u Bosni i Hercegovini. Iako pripada grupi mladih naučnika dr. Almir Marić se može smatrati jednim od općenito najboljih poznavatelja rimske vojne historije u našoj regiji. Zasnovano na referentnoj literaturi i analizi epigrafskih spomenika njegovo istraživanje daje odgovore na mnoga do sada neodgovorena pitanja. Jedna od prednosti ove monografije jeste u tome što je riječ o dvojezičnom izdanju (bosansko – engleskom) čime je dostupna široj čitateljskoj publici van našeg regiona. Imajući u vidu navedeno, sa zadovoljstvom preporučujem ovu knjigu za objavljivanje kako bi bila dostupna naučnoj zajednici i zainteresiranoj čitateljskoj publici.
Datum recenzije:
Sarajevo, 27.02.2019.
Doc.dr.sc. Amra Šačić Beća
