Bliži se kraj još jedne kalendarske godine koju će historija nažalost pamtiti između ostalog po uništavanju kulturno – historijskog nasljeđa Bliskog Istoka. Shodno tome Udruženje BATHINVS svoj novogodišnji interviu posvećuje jednoj od civilizacija starog Istoka – EGIPTU. Moramo priznati da nije bilo nimalo lako naći kompetentnog sagovorinka na ovu temu budući da u regionu Zapadnog Balkana nema doktorskog studija iz ove oblasti, pa je tako i broj naučnika koji se bave izučavanjem egipatskle civilizacije dosta ograničen. Ipak treba podvući da se izučavanje ljudske prošlosti ne može niti zamisliti bez detaljnog poznavanja stroegipatske civilizacije. To nam je na neki način potvrdio i naš sagovornik Nenad Marković. Riječ je o mladom i perspektivnom naučniku, koji je nakon okončanja master studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu upisao doktorski studij iz oblasti egiptologije na jednom od najboljih svjetskih univerziteta u kontekstu izučavanja historije starog Egipta – Český egyptologický ústav FF UK v Praze. U okviru svog naučno – istraživačkog rada boravio je na više istaknutih naučnih institucija poput The British Museum, London i Universitätsbibliothek Der Humboldt-Universität. Autor je članaka koji su svoje mjesto našli na stranicama jednog od najpoznatijih stručnih časopisa Journal of Egyptian History. Član je nekoliko europskih strukovnih udruženja (LA SOCIETE DES AMIS DU LOUVRE, Paris (France); THE BRITISH MUSEUM FRIENDS, London (United Kingdom); 2016-present EGYPT EXPLORATION SOCIETY, London (United Kingdom); THE SOCIETY FOR EMBLEM STUDIES, Kiel (Germany); DRUŠTVO ZA ANTIČKE STUDIJE SRBIJE (THE SERBIAN SOCIETY FOR ANCIENT STUDIES), Belgrade (Serbia). Posmatrano iz ugla struke magistar Marković je trenutno jedan od najpozvanijih mladih stručnjaka da govori o temema iz egipatske historije, ne samo u granicama naše regije već u kontekstu europske nauke. Stoga sa zadovoljstvom iznosimo odgovore koje smo dobili na pitanja u vezi sa istraživanjem starog Egipta.
UB : Koristimo se ovom prilikom da Vas srdačno pozdravimo iz Sarajeva i zahvalimo što ste pristali sa nama podjeliti utiske o egiptologiji. Za početak možete li nam reći odkud ljubav prema toj nauci s obzirom da u našem regionu ne postoji tradicija izučavanja staroegipatske historije?
NM: To je u neku ruku bila ljubav na prvi pogled. Još kao radoznali petogodišnjak sam na televiziji video piramide i Sfingu, ali mislim da je najviše na mene uticala obrazovna emisija „Otkrića bez granica“ (Mīmu iroiro yume no tabi), u stvari japanska anime serija, koja je emitovana na Radio Televiziji Beograd krajem osemdesetih i početkom devedesetih godina. Glavni lik je Džini, mali ružičasti duh koji izlazi iz računara i objašnjava deci školskog uzrasta najveća naučna dostignuća iz najrazličitijih oblasti. Jedna od emisija je bila naslovljena „Poreklo pisma i reči“ i, izmedju ostalog, govorila je o tome kako je Žan-Fransoa Šampolion dešifrovao hijeroglife. Još uvek se može pogledati zahvaljujući Youtube-u (https://www.youtube.com/watch?v=59GnErpPO-Q)! Pošto smo u kući već tada imali veliku biblioteku, počeo sam da tražim sve što sam mogao o tome. Nisam još znao da čitam, ali sam gledao slike. I malo po malo, razvilo se moje interesovanje za Egiptologiju. Međutim, to sam nekako uvek shvatao kao hobi, te sam po završetku srednje škole počeo sa studijama ekonomije. Ipak, od samog početka se činilo da nešto nije u redu. Jednostavno, to nije bilo to. I posle godinu dana sam odustao, spremio prijemni i upisao studije istorije. Tako je sve počelo i traje već devet godina. Istina, u Beogradu ne postoji tradicija egiptoloških studija kao što je to slučaj u recimo Velikoj Britaniji, Nemačkoj ili Francuskoj, ali zahvaljujući činjenici da na Filozofskom fakultetu rade profesori, kao što su Dr Vera Vasiljević na Odeljenju za arheologiju i Dr Danijela Stefanović na Odeljenju za istoriju, sa Egiptologijom kao primarnom oblašću naučnih interesovanja i istraživanjima, jeste moguće specijalizirati u ovoj oblasti. Nažalost, problem nastaje kasnije, jer ne postoji infrastruktura koja bi podržala dalje usavršavanje. Studenti se već na osnovnim studijama (BA nivo) susretnu sa velikim problemima, koji su u drugim evropskim državama nezamislivi, a to su na prvom mestu ne postojanje odgovajuće biblioteke i izolovanost od egiptološke zajednice. Dok se na BA nivou nedostatak bibliotečkog fonda može premostiti na određeni način, već sledeći korak postaje dosta teži, ali je još uvek izvodljiv. Međutim, doktorske studije su gotovo nemoguće, jer situacija tada postaje dosta složenija i pretvara se u svojevrsnu donkihotovsku borbu sa vetrenjačama, na koju mnogi nisu jednostavno spremni, što je u potpunosti razumljivo i opravdano. Tada se obavezno susretnete i sa mojim omiljenim pitanjem „Šta će Egiptologija Srbiji?“ i drugim malicioznim komentarima, ali i gotovo nepostojećim mogućnostima za bilo kakvo zaposlenje, te jedino što preostaje, ukoliko ne želite da odustanete, jeste da odete negde u inostranstvu na dalje studije, po mogućstvu odmah posle osnovnih studija. Nažalost, više je uslova da ljudi nikada ne zakorače u svet Egiptologije u Srbiji, jer je taj korak u većini slučajeva neodvojiv od onoga što sledi po završetku studja. Prirodno je razmišljati o budućnosti, ali mi živimo u vremenu kada ništa nije sigurno i planiranje mnogo unapred može biti pogubno. Stoga, cilj ne sme da bude isključivo kasnije zaposlenje, što naravno jeste važno, već je potrebno mnogo rada, truda, ulaganja i odricanja da biste proizveli originalni naučni rezultat, što nikako nije lako u uslovima fragmentarnih izvora, i upravo je taj rezultat ono što će vas preporučiti kasnije za bilo kakav posao. Možda ovo zvuči naivno, ali nažalost čini mi se da većina ljudi i bira oblast studija prema mogućnostima za posao bez obzira da li ih pomenuta oblast intelektualno privlači. Ništa nije crno i belo. Život se dešava između i svakako je samo jedan. Od samog početka svog profesionalnog usmeravanja pratim svoj dečački san, bez obzira na sve prepreke i probleme, a bilo ih je i previše. Džini je bila ružičasta. I danas, posle svega, i dalje biram da figurativna stakla mojih naočara, kao u čuvenoj pesmi La Vie en rose, budu iste boje.
UB : Na Filozofskom fakultetu u Pragu (Český egyptologický ústav FF UK v Praze) pohađate doktorski studij iz egiptologije. Koja je tema Vaše doktorske disertacije? Možete li nam reći nešto više o metodologiji Vašeg istraživanja?
NM: Radni naslov moje buduće doktorske diseratacije je „Izmedju dinastičkih promena, političke moći, prestiža, društvenog statusa i dvorskih struktura: prosopografska studija memfiskih elitnih porodica u poznom saiskom i na počeku persijskog perioda (570-486 pre n.e.)“ (Between Dynastic Changes, Political Power, Prestige, Social Status, and Court Hierarchies: a Prosopographical Study of the Memphite Elite Families in the late Saite and at the beginning of Persian Era [570-486 BCE]). U pitanju je prvi pokušaj u svetskoj istoriografiji da se rekonstriše sastav, kao i međusobni odnosi, najviših slojeva egipatskog društva koji su živeli i radili u Memfisu, jednom od najvažnijih egipatskih gradova tokom čitave njegove istorije i, po mom mišljenju, pravom prestonicom Egipta uopšte, u hronološkom okviru između uzurpacije generala Amasisa, smrti persijskog kralja Darija I i dolaska na presto njegovog sina Kserksa I. U pitanju je svakako jedan od najturbulentijih perioda u istoriji Egipta, nažalost malo poznat kako široj publici tako i stručnoj zajednici, koji su obeležili građanski rat između poslednjeg legitimnog kralja dinastije iz Saisa, Aprija i njegovog pretpostavljenog generala Amasisa (570-567. pre n.e.), neuspešna vavilonska invazija (567. pre n.e.), persijsko osvajanje Egipta (526. pre n.e.), egipatski ustanak (522-520. pre n.e), ponovno uspostavljanje persijske vlasti i još jedan egipatski ustanak (486-484. pre n.e.). Osnovni ciljevi disertacije su određivanje približnog sastava vladajućih elita na nekoliko nivoa i uspostavanje sistema mreža moći (networks of power) između kraljeva (domaćih i stranih) i njihovih najbližih saradnika kroz prizmu titula i epiteta, posvedočenih na privatnim epigrafskim spomenicima, kako bi se uočile moguće reakcije elite na promene u političkoj istoriji, kao i da se približno rekonstuiše istorija državnih institucija sa sedištem u Memfisu (riznica, žitnica, dvor, hramovi). Nažalost, prekide u političkoj istoriji saisko-persijskog Egipta nije lako uočiti u sačuvanom materijalu, tako da se dodatne infomacije moraju tražiti kroz komparaciju sa situacijom u Mesopotamiji hronološki bliske novovavilonske i persijske epohe, kao i opsežnim testiranjem zapažanja Herodota iz Halikarnasa i njegovih naslednika o ovoj epohi. Isto tako, međusobne veze samih državnih zvaničnika, na primer kroz brakove, kolegijalnost, prijateljestva i moguća rivalstva, izuzetno su važne u kontekstu društvene pokretljivosti. Studija je zasnovana na najširem mogućem obimu dostupnih epigrafskih izvora na hijeroglifskom pismu, tako da još uvek postoji mnoštvo problema u preciznom datovanju mnogih sačuvanih spomenika, ali postojanje obimnog korpusa votivnih stela iz Serapeuma u Sakari, hrama u čijim podzemnim hodnicima su sahranjivani sveti Apis bikovi, posvećivane u trenutku njihovih precizno datovanih smrti, umnogome olakšava posao, jer komparacija informacija dobijenih analizom tekstova pomenutog korpusa sa podacima dostupnih na drugim vrstama izvornog materijala, kao što su votivne statue, sarkofazi, grobnice, skarabeji i slično, za sada daje mnoštvo potpuno novih saznanja. Nažalost, čitav korpus nije objavljen, te predstoje pregovori sa Luvrom, gde se čuvaju, o načinu korišćenja neobjavljenog materijala, kome imam pristup zahvaljući saradnji sa prof. Didijem Devošelom (Dider Devauchelle) sa univerziteta u Lilu, koji već godinama radi na publikaciji pomenutog korpusa. S obzirom da je dobar deo izvornog materijala uopšte vezanog za ovaj period još uvek dobrim delom neobjavljen i samim tim nepoznat, usled slabog interesovanja, moj glavni zadatak u naredne dve godine jeste da posetim sve najveće kolekcije egipatskih predmeta, kao što su one u Kairu, Aleksandriji, Parizu, Londonu, Berlinu, Njujorku, Rimu, Torinu, Moskvi, Sankt Peterburgu, Napulju, Atini, Oksfordu, Kembridžu i Stokholmu, kako bih na licu mesta analizirao spomenike, što je veoma važan korak u istraživanju. U pitanju je zaista veliki posao, koji je već otpočeo u Rimu, zahvaljujući nagradi koju sam dobio sredinom 2015. godine od Stiftungsfonds für Postgraduates der Ägyptologie (Österreichische Akademie der Wissenschaften) iz Beča, a zatim i u Londonu i Oksfordu, zahvaljući stipendiji dobijenoj iste godine od fondacije The British Scholarship Trust, koju bih svima toplo preporučio, jer isključivo daje stipendije studentima sa teritorije bivše Jugoslavije. Istraživački boravci u institucijama kao što su Museo Egizio Gregoriano u Vatikanu, The British Museum u Londonu i The Griffith Institute u Oksfordu su ne samo uticali na značajnu promenu perspektive, već su doneli i okrića do sada potpuno nepoznatih predmeta, pre svega administrativnih pečata iz Amasisove vladavine, čije objavljivanje pripremam u naredne dve godine. Takođe, nedavno sam postao deo i arheološkog tima Českog instituta za egiptologiju, koji će predstojećeg proleća nastaviti iskopavanja važne nekropole vladajuće elite u Abusiru, korišćene u hronološkom opsegu moje doktorske disertacije, koja je otkrivena 1980. godine pronalaskom grobnice Udžahorresneta, jedne od definitivno najvažnijih ličnosti na prelazu iz saiske u persijsku epohu, čija veličanstvena votivna statua se danas čuva u Vatikanu; najnovije izdanje obimnog teksta sa pomenute statue pripremam za sledeću godinu. U pomenutoj nekropoli je već detektovana potpuno nova grobnica, tako da će biti izuzetno uzbudljivo saznati koje zapravo u njoj sahranjen. Naredna godina je izuzetno važna za moja istraživanja, kada će se mnogi manji projekti na kojima radim već nekoliko godina konačno i realizovati.
UB : Nažalost, svjedoci smo da drevno i klasično naslijeđe bliskog Istoka u posljednjih nekoliko godina je izloženo uništenju usljed ratnih zbivanja. Kako su se prema Vašim saznanjima događaji iz Arapskog proljeća odrazili na arheološke nalaze pohranjene u muzejima u Egiptu?
NM: Pre nego što pokušam da odgovorim na ovo pitanje, moram da naglasim da u Egiptu nikada nije bilo potpuno bezbedno i da se ilegalna iskopavanja, odnosno potraga za vrednim predmetima, dešavaju i dan danas, naročito na lokalitetima koji se nalaze malo dalje od modernih naselja. Dešava se i da celi lokaliteti nestanu ispod novih naselja koja se grade preko njih. Bombaški napadi su se takođe dešavali i ranije, ali društvene mreže nisu stvarale histeriju koja je postala deo naše svakodnevice. Ipak, Egipat na svu sreću nije Sirija i tamošnji narod ima dosta neposredniji odnos sa spomenicima prošlosti, što se najbolje videlo posle pokušaja upada u Egipatski muzej u Kairu kada je grupa građana napravila živi štit oko zgrade muzeja. Naravno, uvek će biti pojedinaca koji će misliti drugačije, ali u ovom trenutku se lokalne vlasti trude da zaštite muzeje i lokalitete od pljački. Međutim, provale u magacine na lokalitetima se i dalje dešavaju s vremena na vreme.
UB : Gdje su trenutno vodeći naučni centri u kontekstu izučavanja drevnog Egipta?
NM: Sve zavisi od toga čime želite konkretno da se bavite. Od toga zavisi gde ćete se uputiti. Današnje institucije na kojim se može izučavati Egiptologija se trude da njihov kurikulum obuhvata što najraznovrsnije teme, ali i najširi hronološki opseg. Tako recimo, Češki institut za egiptologiju u Pragu, čiji sam i sam student, spada među vodeće svetske egiptološke institucije, jer je na njemu moguće izučavati tematiku od ranodinastičkog do koptskog perioda, iako je naglasak na epohi Starog carstva, što je i logično zbog velike češke koncesije u Abusiru, gde se pre svega nalaze piramide faraona pete dinastije. Tu su i Faculty of Oriental Studies u Oksfordu, sa posebnim akcentom na izučavanje svih fazi staroegipatskog jezika; Ägyptologisches Institut u Hajdelbergu, gde predaje jedan od najvećih svetskih stručnjaka za demotsko pismo, i Freie Universität Berlin, koji polako postaje centar za koptske studije; the McDonald Institute for Archaeological Research u Kembridzu i the UCL Institute of Archaeology u Londonu su zaista prava mesta ako vas više interesuje materijalna kultura, ali i najsavremenija arheološka metodologija. Među vodećima je i Instituts für Ägyptologie und Koptologie u Minhenu sa akcentom na multidisciplinarni pristup. Svakako treba spomenuti i Collège de France i Université Paris-Sorbonne, Paris IV u Parizu, koji baštine tradicije velike francuske egiptologije, ali i druge univerzitete u Francuskoj, kao što su Université Lumière-Lyon 2, Université Paul-Valéry Montpellier 3 i Université Charles-de-Gaulle Lille 3. Od američkih univerziteta treba izdvojiti The Oriental Institute i Department of Near Eastern Languages and Civilizations u Čikagu, Brown University, zatim University of California, Berkeley, kao i Yale University, Deptartment Near Eastern Languages & Civilizations. Kao što vidite, sve zavisi čime konkretno želite da se bavite.
UB : Historija i arheologija su značajno napredovale u posljednjih nekoliko decenija. Možete li nam napraviti paralelu između historiografskog viđenja Egipatske civilizacije recimo šesdestih i sedamdestih godina i danas? Na primjer u rimskoj historiografiji osjete se tendecije ka izučavanju gender problematike, da li sličnih pojava ima u egiptologiji?
NM: Egiptologije je disciplina koja se umnogome još uvek razvija, iako postoji već skoro dve stotine godina. Broj novootrivenih lokaliteta i spomenika raste iz godine u godinu, dok mnoštvo materijala još uvek stoji neobjavljeno. Ne treba zaboraviti da je u pitanju civilizacija koja je trajala tri i po hiljade godina i da nisu svi periodi egipatske istorije podjednako zastupljeni u modernoj istoriografiji. Kao što sam već rekao, period kojim se i sam bavim, tzv. Pozni period, do sada nije izazivao puno pažnje. I dan danas, iako se o tome najviše pisalo, kada se pronađe grobnica iz Starog ili Novog Carstva, ili samo spomenu imena Tutankamon ili Nefertiti, mediji prosto polude. Za sve ostalo, treba još vremena. Nažalost, najveći problem koji Egiptologija ima je ogromna količina izvornog materijala rasuta po celom svetu, a taj broj značajno raste iz godine u godinu sa svakim novim iskopavanjem. Treba naglasiti da trenutno u Egiptu radi stotinak različitih misija, a i dobar deo onoga što je poznato još uvek nije našlo svoje mesto u istoriografiji. Nažalost, istorijske analize su zaista veoma retke i biti istoričar u Egiptologiji nije najbolja pozicija, ali se nadam da će se to promeniti u budućnosti. Isto tako, uočava se tendencija upliva najraznovrsnijeg multidisciplinarnog pristupa, tako da je situacija daleko bolje u odnosu na ranija vremena.
UB : Bivši ste član ISHA (International Students of History Association) pa stoga nam možete reći koliki je interes studenta historije u zemljama bivše Jugoslavije za izučavanjem Egiptaske civilizacije?
NM: Nažalost, moram reći da ne postoji.
UB : Koji su trenutno, prema Vašem mišljenju, najveći autoriteti u nauci koju izučavate?
NM: Mogu govoriti samo za period kojim se i sam bavim. U pitanju su Prof. Ladislav Bareš, moj mentor, zatim Prof. Günter Vittmann (Julius-Maximilians-Universität Würzburg), Prof. Anthony Leahy (University of Birmingham), Prof. Didier Devauchelle (Université Charles-de-Gaulle Lille 3), Prof. Karl Jansen-Winkeln (Freie Universität), Prof. Julia Budka (Instituts für Ägyptologie und Koptologie, Minhen), Prof. Ivan Ladynin (Moscow State University), Prof. Olaf Kaper (Leiden University), ali i Dr Olivier Perdu (Collège de France), Dr Damien Agut-Labordère (French National Centre for Scientific Research) i Dr David Klotz (University of Basel).
UB : Jedno hipotetičko pitanje: kada biste mogli birati za vrijeme kojeg egiptskog faraona biste voljeli živjeti i zašto?
NM: Iskreno, iz najrazličitijih razloga, zaista se ne bih vraćao u vreme ijednog egipatskog faraona.
UB : Za kraj smo ostavili jedno pitanje za koje vjerujemo često čujete. Naime, iako je egiptologija veoma uznapredovala i dalje imamo dojam da gradnja egiptskih piramida predstavlja misteriju. Poznato nam je da je sada u nauci odbačena teorija da su piramide gradili robovi. Ipak voljeli bismo kada biste nam mogli malo više reći o ovom naučnom pitanju koje je nerijetko zloupotrebljeno u pseudonauci.
NM: Iako se ne bavim epohom kada su piramide korišćene kao vladarske grobnica, moram priznati da one zaista predstavljaju simbol nečeg misterioznog i egzotičnog. I sam se sećam trenutka kada sam prvi put stao ispred Keopsove piramide u Gizi i ostao prosto zapanjen njenom monumentalnošću. To je svakako jedan veoma čudan osećaj. Ako se tako oseća neko ko je dosta toga znao o piramidama pre nego što je posetio Egipta, onda možete samo zamisliti kako su na piramide gledali stanovnici Egipta pre mnogo hiljada godina. Istina, ropstvo je Egiptu nije bilo zastupljeno u velikoj meri, kao recimo u Grčkoj ili Rimu, ali je svakako postojalo. Najlogičnija od svih postojećih teorija o tome ko je gradio piramide jeste ona koja objašnjava da su piramide i drugi državni projekti, kao što je izgradnja hramova, realizovani putem neke vrste radne akcije, isključivo u ono vreme kada je dolina Nila bila potopljena sezonskim poplavama (od sredine jula do novembra). Zna se da su radnici na izgradnji piramida živeli u posebnim radničkim naseljima sagradjenim nedaleko od gradilišta i da su dobijali nadnice u vidu hrane i pića za svoj rad. Stoga slika koju imamo iz Biblije i holivudskih filmova najverovatnije nije tačna.
UB: Hvala Vam puno. Nadamo se nekoj budućoj saradnji.